PROLJEĆE/LJETO 2018.

Povodom svečane dodjele 'Modne nagrade Ana Lendvaj' prisjećamo se legendarne novinarke

Promocija knjige i svečana dodjela modne nagrade u čast ikone hrvatskog modnog novinarstva

uvajte svoje fotografije, jednog ćete dana zbog toga biti jako sretni", rekla mi je Ana, smireno i s notom nostalgije u glasu, dok smo, s noge na nogu, koračale praznim hodnicima zagrebačke Džamije bacajući tu i tamo poneki pogled prema fotografijama koje su ponosno visjele na zidu kao simbol nekog drugog vremena. Vrijeme leti, od tog je našeg susreta prošlo gotovo dvije godine, a u Meštrovićevom se paviljonu HDLU-a tada žustro pripremalo otvorenje izložbe 'Osamdesete – slatka dekadencija postmoderne'. Upravo su te često opjevane i idealizirane osamdesete bile vrijeme kada je Ana Lendvaj započinjala svoju novinarsku odiseju tražeći svoje tadašnje urednike da pronađu mjesta za "barem par crtica" kulture.

Naoružana diktafonom, sjećam se da sam, osim o živopisnim osamdesetima na našim prostorima, željela doznati i ponešto o samoj Ani Lendvaj, kao istinskoj ikoni domaćeg modnog novinarstva. No ona je, bez i najmanje natruhe taštine, a tijekom gotovo čitavog našeg susreta pričala o modi, o umjetnosti, kazalištu i glazbi, o tome kako su mladi, bez obzira na tadašnju političku situaciju u Jugoslaviji, odrastajući u eri punka i postpunka, dobili neki posve novi identitet, izgledajući pritom kao „samo svoji modni izlošci“, pričala je o tome koliko je kulturna scena tada bila napredna i jaka, a entuzijazam da se stvori nešto novo i moćno mogao se gotovo opipati... Šetajući kroz šumu modnih izložaka, detaljno je govorila o počecima modnog dizajna u nas, s posebnom dozom koncentracije, vjerojatno nastojeći da nikoga ne zaboravi, pa makar i spomenuti. Osamdesetih godina na domaću je modnu scenu tada stupila čitava plejada fantastičnih dizajnera kojih se ne bi posramila niti jedna modna metropola, a zajedno s njima rasla je i Ana. Mnogima će Ana u sjećanju ostati kao istinska poznavateljica mode, hodajuća "Enciklopedija", novinarka koja je svaku modnu reviju pohodila s malom bilježnicom u ruci u koju je pedantno zapisivala svoje opservacije, jedna od rijetkih koja bi se potrudila pregledati kolekcije dok je odjeća još visjela u backstageu iščekujući izlazak na reviju... Bio je to ritual od kojeg Ana Lendvaj nije odustajala, a podjednaku je pažnju davala kako posve novim imenima na sceni, pa tako i onima već odavno etabliranima. Ana je naprosto obožavala ono što radi, a vjerojatno je upravo to razlog zašto je to radila toliko dobro i to gotovo četiri desetljeća. “Umjetnost odijevanja/ ULUPUH-ova modna povijest” naziv je knjige koju je započela i žarko željela dovršiti Ana Lendvaj. No, kako bi ona ipak ugledala svjetlo dana, jer to nedvojbeno zaslužuje, prikupljenog materijala su se prihvatili urednici ove monografije Davor Klarić i Doroteja Jendrić, dugogodišnja likovna kritičarka Večernjeg lista te Sanja Bachrach-Krištofić koja potpisuje grafičko uređenje knjige. Studiozno i pedantno, knjiga pristupa modi i odijevanju na način na koji ju nemamo često prilike konzumirati te zbog toga svakako predstavlja veliki korak naprijed za percepciju mode u Hrvatskoj. Promociju knjige u Muzeju suvremene umjetnosti, 19. ožujka, prati i prva svečana dodjela 'Modne nagrade Ana Lendvaj' koju je u spomen na kolegicu pokrenuo Večernji list, a koja, uzimajući u obzir Anin kredibilitet, status kao i ogromnu ostavštinu, predstavlja prestiž i čast za dobitnika.

Nenad Korkut (modni kritičar):

"Kada sam se počeo baviti modom, u Hrvatskoj je postojala jedino kolumna Ane Lendvaj i emisija Fashion Tape Đurđe Milanović. Tada kod nas nisu postojali magazini i portali pa su izvori iz kojeg ste mogli konzumirati modu bili su vrlo ograničeni. Upravo zbog tog manjka na domaćoj modnoj sceni i sam sam počeo pisati o modi za koju sam uvijek bio privatno zainteresiran. Kao liječnik na modnoj sam sceni bio outsider te sam ponekad nailazio na neuvažavanje od strane onih kojim ja moda bila posao kojim se profesionalno bavili. No, Ana Lendvaj nije bila jedna od njih. Ona me nije doživljavala kao konkurenciju i naš je odnos od samih početaka bio ispunjen međusobnim razumijevanjem i poštovanjem. S Anom sam se često susretao na modnim revijama, pričali bi o modi ali i medicini, a ono zbog čega je posebno cijenim je taj osjećaj uvažavanja koji je postojao i kada nismo imali isto mišljenje."

Bojana Radović (novinarka i urednica Večernjeg lista):

"Isprva je Ana Lendvaj bila kolegica koju sam sretala na hodnicima redakcije Večernjeg lista. Te, sada već jako davne 1986. godine, ona je bila etablirano novinarsko ima elitne rubrike Kulture, ja novinarska početnica u Gradskoj rubrici, netko tko piše o kašnjenju vlakova i izvještaje s tržnice. No, već tada smo se prepoznale, jer naravno, da je u cijeloj redakciji samo Ana znala da je "to" na mojoj glavi šešir kojeg je napravila jedinstvena Nada Kobali. Od tog prvog neformalnog razgovora na hodniku, zauvijek nas je povezala - baš moda.Godinama kasnije bila sam zamjenica urednika Ekrana u kojem je Ana pisala svoju popularnu kolumnu o radiju – zvala se "Slušalica" – i tih su godina počela i naše češća druženja: kazalište, izložbe, Dubrovačke ljetne igre... i naravno modne revije: Zagreb, Zadar, Brač...Od Ane Lendvaj učila sam ja, baš kao i svi drugi novinari koji su se modom željeli ozbiljnije baviti. Svima nama ona je bila i ostala uzor. Učila nas je kako uopće gledati modu, kako zaboraviti ono paušalno “sviđa mi se” ili kako se izdići iz onog površnog (a tako ženskog) “ovo bih voljela imati u svojem ormaru”. Radeći uz nju naučili smo što znači kompletna kolekcija, ona koja ima glavu i rep, smisao i ideju, ali i zauvijek zapamtili da poanta nije u obilju (istih ili sličnih) modela, toj slici na kojoj inzistiraju pojedini domaći modni kreatori koji na pistu često pošalju deset istih modela u različitim bojama... Baš to su bile situacije u kojima je Ana na revijama znala potiho reći: “Moda boli”, baš kao što je znala precizno prepoznati i pohvaliti ideju nekog početnika koja nama ostalima i nije izgledala tako bajno. Tada bi nas Ana upozorila kako bi ta kolekcija koju olako preskačemo dobro izgledala na nekoj stranoj pisti da nije izrađena od jedinog materijala dostupnog mladim modnim kreatorima u nas – onog najjeftinijeg. Učila nas je kako gledati iznad mode, prepoznavati ideju, ne potpadati pod diktate trendova. Bila je kritičarka koja je na revije, koje uvijek počinju s barem pola sata zakašnjenja, dolazila barem pola sata ranije, jer trebalo je zaviriti i iza scene, pogledati modele prije nego ih manekenke odjenu, vidjeti kako ta autorska cjelina izgleda dok još visi na vješalicama, ali i doslovce opipati materijale, pogledati koliko su precizno skrojeni ti modeli, jesu li konstrukcije takve da se mogu prilagoditi različitim konfekcijskim brojevima i jesu li šavovi na toj odjeći dovoljno uredni. Tu i takvu Ane zauvijek nosim u srcu."

Saša Joka (urednik mode magazina ELLE):

"Anini tekstovi i način pisanja i promišljanja mode njena su najbolja ostavština i pokazatelj golemog novinarskog znanja i neutažive životne energije koju je djelila sa svojim čitateljima, a njeni su komentari i osvrti uvijek bili savršeno precizni i argumentirani te lišeni bilo kakve površnosti i senzacionalizma. Ozbiljna i studiozna ali beskrajno znatiželjna i zaigrana ostaje upamćena kao siva eminencija hrvatskog modnog novinarstva, jedna od onih koja je svojim integritetom i autoritetom nepovratno definirala domaću modnu scenu."

Dubravka Prpić Znaor (novinarka):

"Ana je imala poslovni imidž kojeg su svi u modnom svijetu respektirali, sjećam se kao danas, lica naših modnih autora, pomalo prestrašenih, s pitanjima - Ana što kažete? Ana, što mislite o kolekciji? Na licu im se itekako vidjelo da ih je pomalo frkica što će ona odgovoriti. Stojim pored nje, a ona lijepo objašnjava, komentira, nikad previše, nikad premalo. Pomaže im, upućuje ih, educira. U svojim je tekstovima vješto koristila kritiku, na jedan elegantan, iskusan način, argumentirala je i odlično rezonirala, s respektom. Uvijek ću joj se diviti. Kao što su poštivali nju, tako je i ona bi poštivala i poslušala baš svakog autora, čak i one za koje je smatrala da im u radu štošta nedostaje. Posebno su je zanimali mladi talenti, odnosno novi autori i dizajneri, voljela je otkrivati što ima novoga na sceni, svakom bi dala šansu, bez predrasuda ili neke zadrške. Svi znamo koliko je do kraja bila korektna, profesionalna, s ljubavlju pratila modu, išle bismo u backstage, čak i kad joj je bilo jako teško hodati. Privatno je bila jako zabavna. Dugo smo se poznavale, a desetak godina bile smo baš dobre frendice. Nisam ni primijetila, samo sam jedan dan shvatila da je razlika u godinama nekako nestala, tada sam prvi put shvatila što znači kad netko ima „mladu dušu“. Znate ono kad se s nekim smijete od srca o nekim važnim ili nevažnim stvarima, kad vas ništa ne dijeli, ni godine niti iskustvo... A osjećaj je naprosto ležeran, nekako stvari sjednu na svoje mjesto. Kad bih došla kod nje, na stolu bi uvijek bilo nešto za gricnuti, bademi, neki zdravi kolači... uz šalicu čaja i nekog domaćeg meda, voljela je takve dobre stvari. Cijenila je detalje, vidjela je ljepotu u onim sitnicama koje nas okružuju svaki dan. Da, ovo je klišej izjava, ali naprosto bila je takva. Imala je brdo knjiga, literaturu koju je skupljala godinama, naravno tematski se njezina privatna biblioteka vezala uz umjetnost, modu, kulturu... Strašno je to što je nema već dvije godine, no na nama ostalima je da se pobrinemo da njezino ime živi i dalje." 

Loredana Bahorić (modna dizajnerica Charlie design):

"Teško je u par rečenica opisati nekog Velikog kao što je bila Ana Lendvaj. Još iz vremena dok sam radila kao model i nisam još dizajnirala sjećam se Anine zanesenosti avangardom. Pisala je o Modagramu u vrijeme kad je to bilo i više nego uobičajeno. Na prvi pogled je prepoznavala dobar dizajn, prezentaciju, priču... To je nešto što se ne može naučiti. Sačuvala sam puno Aninih članaka o Charlieju, a posebno pamtim jedan iz 2002. godine poslije moje revije u Muzeju Grada Zagreba. Uvijek je bila tiha, nenametljiva, ali i prisutna, nepristrana i sa snažnim osjećajem za dizajn; uvijek s nekom intimnom opaskom. Zadnji puta kad smo se vidjele bilo je na partiju kad je Ana došla do mene i rekla: 'Ti znaš da ja vas volim...' 'Da da', zbunjeno sam odgovorila... Zauvijek ću pamtiti Anu u prvom redu koji sjedi s bilježnicom u rukama, uz Dudu i Joška, te kako strpljivo bilježi... Ana zaslužuje da u prvom mjestu zauvijek bude rezervirano mjesto za nju s inicijalima AL. Jer sasvim sigurno odnekud gore i dalje gleda..."

Josip Tešija (kustos):

"Ana nije bila samo modni uzor nego i veliki prijatelj od kojeg sam naučio mnogo o svemu, a posebno o dobroti. Njena boja glasa odavala je njenu smirenost, a znala je zbilja štošta o modi, likovnosti, književnosti pa i glazbi. Bila je zbilja dama za sve te bih mogao reći, bez imalo pretjerivanja, kako je svojim znanjem i djelovanjem na polju kulture zadužila našu državu. Znala je prepoznati talent čak i kada je tek bio u povojima i svima je poklanjala pažnju ako je mislila da su to zaslužili. Pratila ih je kao svoju dječicu i na neki način ih odgajala. Podržavala je i mene, pratila i ohrabrivala kada mi je to trebalo. Sjećat ću je se i po njezinoj duhovitosti. Bila je jedna, jedina i neponovljiva. Čast mi je što sam ju poznavao. Bila mi je poput člana obitelji. Neopisivo mi nedostaje."

Objavljeno: 19.03.2018. u 12:12

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p