Vizija dizajnerice Branke Donassy spoj je neizmjernog talenta i dugogodišnjeg rada

Razgovarati o hrvatskoj modi i ne spomenuti ime Branke Donassy nemoguće je. Hrvatska dizajnerica koja ove godine slavi velikih 35 godina uspješne karijere jedinstveni je primjer modnog dizajnera koji je svoju viziju i naučeno znanje uspio pretočiti u karijeru ispunjenu kompleksnim i promišljenim kolekcijama te svoj talent učinio primjerom za sve nadolazeće generacije.

Jubilarna 30. sezona nacionalnog Tjedna mode Bipa FASHION.HR-a ima još jedan veliki razlog za slavlje. Naime, s ponosom će predstaviti obljetničku kolekciju doajenke hrvatske mode Branke Donassy koja je za hrvatsku modnu publiku pripremila ogled najznačajnijih trenutaka u njenoj karijeri. Ipak, naravno da je nemoguće višedesetljetni rad dizajnerice ovakvog kalibra predstaviti kroz jednu kolekciju, stoga smo odlučili s Brankom porazgovarati o njenim počecima, pogledu na modu i modnu industriju te sve ono što je čini izuzetim primjerom spoja rada, truda, talenta i iskustva.

Vaša karijera započela je krajem 70-ih godina. Možete li se prisjetiti svojih početaka? Jeste li oduvijek znali da će posao modnog dizajnera biti vaš poziv?

Koncem 70-tih već sam se ozbiljno bavila kreiranjem i izradom odjeće, ali je moja prva revija bila 85. kad sam kao već formirana dizajnerica postala članicom ULUPUH-ove Sekcije za oblikovanje odijevanja. Ta mi je revija ujedno donijela i moju prvu nagradu na tadašnjem Tjednu mode u Zagrebu. U toj kolekciji imala sam kapute od ručno tkane vune prema mom dizajnu u kontrastu s dijelovima od meke svile snažnih boja. Tadašnja urednica mode časopisa Svijet, legendarna Magda Weltrusky, u naslovu intervjua napisala je „Treba se usuditi“.

Mojem interesu za modu pogodovalo je već u djetinjstvu odrastanje s jedne strane u kreativnom okruženju roditelja likovnih umjetnika, a s druge strane moje bake po tati koja je, iako iz hobija, fantastično šivala sebi i meni koja sam od rana htjela imati nešto posebno i od koje sam postupno učila. Taj spoj kreativnog i perfekcije izvedbe prisutan je trajno u mom radu. Odabrala sam studij Povijesti umjetnosti i Etnologije imajući tada ideju da ću se baviti teorijskim radom u tim područjima, međutim nakon studija je spontano prevagnuo poriv kreativnog izražavanja kroz medij koji sam najviše voljela. Ja to nazivam zovom divljine kojem je teško odoljeti. No, sve ono što mi je taj studij ostavio, bila je izvrsna platforma za moj daljnji razvoj kao dizajnerice.

Stakleni grudnjak akvarij, Donassy, 1994. godine, fotograf Stephan Lupino

kolekcija "Metamorphoses" , Donassy, 1994. godine

Najljepši od svega je bio upravo kreativno-istraživački proces bez opterećenja i imperativa. Oblikovanje forme bez korištenja postojećih standardnih krojeva, bojenje i ručno oslikavanje tkanina i druge intervencije na materijalima. Sva ta istraživanja i uporni rad i učenje, doveli su do toga da sve što zamislim mogu i izvesti. Drago mi je prisjetiti se nekih uzbudljivih trenutaka od naravno prve revije, zatim nastup 1988. s grupom Modagram (u kojoj smo se upravo tim povodom okupili osmero kolega dizajnera iz Ulupuh-a) na Fashion startu u Münchenu, na kojem smo bili apsolutna atrakcija i završili na naslovnicama njihovih novina, potom 1994. nagrada za primijenjenu umjetnost na 29. zagrebačkom salonu za Grudnjak-akvarij, 1995. nagrada za najbolju dizajnersku haljinu na „Miss World '95“ koju je nosila naša Anica Martinović, 1996. prvo izlaganje na Igedu u u Düsseldorfu, te iste godine revija na Modetage u Beču nakon koje sam dobila možda najljepši kompliment, kad mi je nakon revije prišla čestitati sasvim nepoznata gospođa riječima „Čestitam, Vaše su misli slobodne“, te tada shvatila da je to vrijednost koju ne smijem nikada izgubiti, bez obzira na cijenu. Godine 1998. također s grupom Modagram imala sam obljetničku reviju-performans u kazalištu Gavella koju neki smatraju najboljom hrvatskom modnom prezentacijom ikad.

balet predstava 'Eros i Psiha' (koreografkinja Mare Sesardić), Donassy 1994. godine, fotografkinja Slavica Subotić

Danas se uz vaše ime vežu apozicije i epiteti poput doajenke hrvatske mode, ponajbolje hrvatske dizajnerice i slično. Kako vi gledate na svoju dugogodišnju karijeru?

Ne volim se baš previše osvrtati unatrag, živim i radim sada i razmišljam što ću napraviti sutra, imam još puno toga za reći. Ono što sigurno znam, je da sam uvijek bila iskreno posvećena svom poslu bez obzira radilo li se o radu na jednom komadu ili velikom projektu. Bavila sam se dizajnom u širokom spektru – modni dizajn, art-dizajn, kostimografija za kazalište i film, dizajn korporativne odjeće, prostorne instalacije. Vrijeme će pokazati kakav je trag ostavio moj rad u kontekstu hrvatskog dizajna.

Koji je modni kod brenda Branka Donassy? Koja je okosnica vašeg dizajna?

Bezvremensko, autorski rukopis, promišljeni dizajn do svakog detalja, vrhunska kvaliteta materijala i izrade. U dizajnu je moj pristup analitički, ništa se ne događa bez razloga - pomno odabiranje materijala, konstrukcije i tehnike izrade koje čine integralni dio dizajna, poštovanje tijela, optimalno korištenje materijala s obzirom na njegove karakteristike. Ne bavim se dekoracijom, važan mi je harmonični odnos funkcije i dizajna.

Haljina Insect, virtualna kolekcija "Donna - art, design & fashion online', Donassy, 1997. godine

Vaš dizajn prepoznatljiv je po zahtjevnim formama i izvrsnom sljubljivanju kolorita...

Ono što najviše volim u procesu dizajniranja je upravo oblikovanje forme koje se nekad događa stvaranjem složenih konstrukcijskih elemenata, a nekad kao potpuna suprotnost tomu, samo određenim slaganjem i spajanjem materijala bez ijednog reza, kao što je naprimjer zeleno plava haljina na fotografiji. Boje imaju neobično važnu ulogu koliko u prirodi toliko i u ljudskom životu. Od samih početaka ljudskog roda, čovjek je emocije izražavao bojama. Harmonija ili disharmonija boja djeluje na nas jednako kao harmonija ili disonanca tonova u glazbi. Boje imaju svoje tonove, a tonovi boje, uostalom i Skrjabin je pred više od 100 godina razvio teoriju o slaganju boja i tonova.

Boje su i refleksija duše, što nedugo poslije Kandinsky objašnjava u knjizi „O duhovnom u umjetnosti“. Za svakog umjetnika, dizajnera, ulaženje u svijet boja je veliki izazov i ujedno skliski teren. To je slično sluhu, ako ga nemaš ne možeš dobro pjevati. Boje slažem intuitivno, vodi me neki unutarnji poriv. Volim također crno i bijelo, naročito u njihovom odnosu, esencijalnoj igri ravnoteže u kompoziciji.

haljina na napunavanje "New Angie", Donassy, 2003. godina, fotografkinja Vanja Ilić 

Otkud crpite inspiraciju?

Vrlo su različiti izvori ideja kao polaznih točaka u dizajniranju. Nekad su to nakupljene impresije ili razmišljanja negdje pospremljeni u memoriji koja odjednom iskrsnu u svjesno, nekad samo jedan trenutak ili pogled na nešto u čemu prepoznajem drugo značenje, iz čega onda najčešće nastaju radovi koji imaju dublji smisao i nose neku poruku kao što su stakleni „Grudnjak-akvarij“ (1994.) ili „Embrio - od genetike do politike“(1999.), ali i oni zapravo pripadaju temi koja je stalno kod mene prisutna, a to je žena kao intimističko ili opće pitanje. Vidljivo je to i u radovima „ Metamorphoses“ (1994.), „Evina lica“ ( 1998.), „Touch Me-change Me“ (2001), „New Angie“ (2003.), „Isis“ (2008.), „Quo vadis“ (2013.).

Nekada si jednostavno sama postavim dizajnerski zadatak kao što je upotreba čistih geometrijskih elemenata u oblikovanju nosive forme, ili pak samo slaganjem ili omatanjem jednog elementa. Priroda je neiscrpan izvor ideja „na tanjuru“ ako ju se pažljivo promatra. Početkom ljeta 1995. Tihana Harapin Zalepugin pozvala me da dizajniram i izvedem tzv. nacionalnu haljinu u kojoj će Miss Hrvatske (još se nije znalo tko će to biti, jer se naše natjecanje održalo nakon ljeta) predstavljati svoju zemlju na Miss World. Otišla sam na ljetovanje na otok Lošinj naravno cijelo vrijeme razmišljajući što da napravim. Hrvatska je tada bila na izmaku rata, ali još dijelom pod okupacijom. Činilo mi se izlizanim slati neku poruku mira, bilo bi bolje pokazati snagu našeg duha kroz poruku ljepote i optimizma. Jednog dana bila sam na barci na moru sa suprugom koji je ronio i lovio ribu, uživala u ljepoti mora i razmišljala opet o haljini, kad je on odjednom izronio i pružio mi školjku, divlju kamenicu. Istog časa sam rekla, to je to, more i školjke. Tako se rodila ideja o plavoj haljini s pravim jadranskim školjkama, nazvana „Tisuću otoka“. Haljina je dobila nagradu za najbolju dizajnersku haljinu, a nagradu je predala Linda Evangelista u ruke našoj Anici Martinović (sada Kovač) koja je bila je prva pratilja Miss World. Potom sam 1997. koristila insekte kao motiv za dizajn virtualne kolekcije u europskom projektu „Donna - art, design & fashion online“.

modni performans "Isis", Donassy, 2008. godine

 Kasnije, 2009. i 2019. fotografirala sam razne motive u prirodi i transformirala ih u dizajn za print na tkaninu. Povijesno-umjetničku podlogu sam koristila 2016. kad sam dizajnirala složenu tekstilnu instalaciju za koncertnu dvoranu Kneževe palače u Zadru, kojom sam praktički oblikovala cijelu pozornicu, a na odluku da kao osnovni oblikovni element upotrijebim krug, naveli su me kružni tlocrt Sv. Donata, 5 bunara, rozete na pročelju zadarske katedrale kao i rozete u štukaturama same koncertne dvorane. Dakle, puno ovisi o tome što se radi, kao i kontekst u kojem se radi.

Kako izgleda Vaš kreativni proces stvaranja kolekcije?

Kod stvaranja prêt-à-porter kolekcije uvijek mi je polazna točka odabir materijala koje nekad i sama dizajniram, prema strukturi, teksturi, težini, debljini, načinu na koji reflektiraju ili upijaju svjetlo, te boji. Uvijek sam preferirala prirodne materijale, tek zadnjih par godina pojavom novih tehnologija u izradi umjetnih materijala izazov mi je upotrijebiti ih, ali to samo za neke zimske modele koji ne dolaze u direktan doticaj s tijelom. Kada dobro proučim karakteristike i potencijale odabranih materijala, počinjem dizajnirati kolekciju koju ovisno o količini modela slažem u svojevrsne grupe prema teksturi i bojama. Za većinu modela prije konačnog definiranja konstrukcije, radim modeliranje u alternativnom materijalu na lutki, a nekad i direktno na tijelu. Od početka imam osnovnu ideju vodilju cjeline, ali modeli nastaju postupno, na neki način unutar grupa, jedan „rađa“ drugi. U svakoj kolekciji posebno, obično dominira jedan oblikovni element s kojim se najviše bavim.

haljina s magnetima "Touch Me Change Me", Donassy, 2001. godine, fotografkinja Mare Milin

Kako, kao modna dizajnerica, promatrate tijelo danas?

Tijelo je u interakciji s odjećom i za mene je poštovanje tijela uvijek imperativ. Kakva god bila odjeća, ona je uvijek fizička opna u kojoj tijelo živi, ali ne i mentalna. Neki model može biti skulpturalan do te mjere da mu tijelo i ne treba, ali dok je na njemu, tijelo treba svoj prostor življenja. Što se tiče ženskog tijela, dugo smo svjedoci njegove zlouporabe ili maltretiranja na razne načine. Kroz povijest je bilo svačega, a sada je posebno izražena jeftina, pretjerana erotizacija na koju nažalost i same žene pristaju. Moj Grudnjak-akvarij progovara o toj temi. Na golom tijelu i sam u obliku dojki, staklen, proziran, čvrst, a opet i krhak, izvana hladan i tvrd na dodir, ali ipak se sve čini dostupnim. Oko bradavice ribice u vodi izazovno plivaju, ali voda je izvor života, a riba je simbol kršćanstva........??!


Na spomen Vašeg imena, prvo mi napamet padaju svjetske dizajnerice poput Ann Demeulemeester i Rei Kawakubo, odnosno rijetki dizajneri kao ogledni primjer avangarde u modi. Biste li se i Vi nazvali avangardnom dizajnericom?

To su dizajnerice koje svaka na svoj način imaju osebujni autorski izričaj, uvijek nude novo i drukčije, a po nečemu su prepoznatljive. Moji principi i pristup su slični tomu. Dosta često se pojam avangarde krivo koristi, pa ispada kako moja poznanica ironizira “sve što je crno i sliči šatorskom krilu je avangarda”. Avangarda, kako sama riječ lijepo kaže, bi trebala predstavljati nešto što je ispred garde, mase, ispred svog vremena, inovativno, a stilski može biti vrlo različito.

Gledajći unatrag, vidim da je puno mojih radova bilo avangardno, bez obzira radilo se o art-modi ili prêt-à-porteru. To su radovi istraživačkog karaktera i ja bih se kada bi mi to životne okolnosti dopuštale pretežno bavila istraživačkim radom. Inače mislim da danas možda i nema smisla nešto nazivati avangardom, jer ona već sutra to nije.

kolekcija "Quo vadis", Donassy, 2013. godine

Postoji Ii neko razdoblje u modi koje vam posebno nedostaje?

Nisam baš nostalgičarka, no ono što mi danas nedostaje je općenito atmosfera i strast koja je početkom 20. stoljeća u umjetnosti iznjedrila razne avangardne pokrete i stilove iz čijih su temelja zapravo izrasle mnoge pojave u modi u drugoj polovici 20. stoljeća. Kod nas su to bile vrlo žive 80-e kad je kod nas živjela prava avangarda u modi, te postala integralni dio kulturnog života i dobila priznati društveni status.

Za svoju obljetničku reviju pripremate retroperspektivu već postojećih modela koji su nastali kroz sve ove godine Vašeg rada. Možete li mi reći nešto više pojedinosti?

Bit će to svojevrsni vremeplov kroz moj rad, počevši od moje prve revije 85. Prikazat ću radove koje sam sačuvala u arhivi ili posudila od sadašnjih vlasnika i sama začuđena kako su još u dobrom stanju. Pojedine godine će biti preskočene, jer se više ne sjećam kod koga su neki modeli, dok će iz nekih godina biti više modela. Bit će prikazani i oni radovi o kojima sam ovdje govorila. Svaki odabrani rad po nečemu je zanimljiv i poseban.

Kako gledate na budućnost mode uzimajući u obzir današnje tendencije u modnoj industriji i konzumiranju iste?

To pitanje i sama sebi često postavljam. Postavila sam ga i 2013. kolekcijom “Quo vadis?” odjenuvši žene u modele od ambalažne plastike spojene vijcima i maticama. Kamo ideš Modo, Ženo? Današnja modna industrija postala je jedan od najvećih zagađivača planete. Osim što je ekološka bomba, masovna proizvodnja jeftine odjeće zasniva se na takoreći robovskom radu u svim fazama. Pomama za jeftinim teško je zaustavljiva iz više razloga. S jedne strane, sasvim razumljivo, jer je dostupna i onima koji nemaju za skuplju, ali onima koji imaju služi za kupovanje i bacanje na mjesečnoj a nekad i tjednoj bazi. To pak dovodi polako do urušavanja čitavog modnog sustava, jer se radi o kopijama modela brendova koji puno ulažu u svoj proizvod, a te se kopije nađu u prodaji prije originala koji se prikazuju sezonu unaprijed.



U prehrani se naprimjer već primjećuje osvješćivanje štetnosti fast fooda, jer direktno utječe na zdravlje, dok je kod konzumacije brze mode, bojim se, proces osvješćivanja puno teži i sporiji. Dizajnera je sve više i to dobrih, pa se možemo samo nadati da je njihova budućnost vezana uz sve ozbiljnija istraživanja proizvodnje materijala iz prirodnih resursa koji su do sada završavali u smeću i još mnogih drugih ekološki prihvatljivih, kao i novih tehnologija izrade, što sve zajedno potiče na kreativnost koja vodi u promjene. Konzumerizam je na vrhuncu, promjene su nužne, ali za to je potrebna najprije promjena društvene klime na globalnoj razini. Kreativnost se ne može ubiti, ona je esencija čovjekovog postojanja.